"Koferi" na putovanju prema boljem ja

2020-04-21

PRIČE IZ FOTELJE 1.

Tijekom rada sa klijentima, kao i razgovora sa nekim mojim prijateljima često sam se susrela sa jednim "fenomenom". A moram priznati da ni meni osobno nije strana ova tema. Jer, "per l' amor di Dio", kako bi talijani rekli, iliti po naški " za Boga miloga", pa najbolje naučimo na svome iskustvu.

Naime, riječ je o osobnom razvoju i o tome da se neki ljudi osjećaju kao da su na samom početku, kao da se nije desila nikakva promjena, iako već neko vrijeme dosta ulažu u svoj osobni rast i razvoj.

Promjena se može dogoditi kada je naša patnja dovoljno velika ili cilj dovoljno atraktivan. I tako mi ljudi dugo živimo u svojim dobro znanim scenarijima dok to ne postane opterečujuće, a želja za napretkom nadvlada ustajalost. I tu krenemo u potragu za nečim što bi nas moglo pomaknuti iz mjesta gdje jesmo. Slušamo motivacijske govornike, gledamo razne videe, odlazimo na edukacije i eto, u nekom trenutku se nađeno na"fotelji". Eeeeee, tu počinje šou program. A bez Fotelje i velikog paketa maramica ništa, dragi moji. Pa tako čak i u nekoliko krugova.

I što se događa kada se udobno smjestimo preko puta terapeuta, coacha? ( ja pišem iz tog aspekta jer je to moje zvanje)

Tu počinje naše putovanje u bolji život. Kako? Sada ću vam objasniti što se tu događa.

Dolazimo spremni na promjenu, odlučni na rješavanje problema za koji mislimo da je naš ključni uzrok i nakon prve sesije; jeee, riješeno, gotovo, super filing, sad je sve moguće. Aliii... Kroz neko vrijeme, evo ga opet, staro stanje i imamo osjećaj da se ništa ne zbiva, pada nam samopouzdanje i opet korak natrag u prošlost.

Ne brinite, to se događa zato što se naša podsvjest bori da ne izgubi sve one programe koji su joj do sada bili poznati i funkcionalni.

Kada se mi počnemo mijenjati, jedan dio nas ne razumije što se događa, a vjerojatno nam se svima desilo kada je pred nama nešto nepoznato da tada reagiramo bjegom u naš dobro znani brlog, u sigurnu zonu.

Promjene su postupne i dugotrajne i treba tako biti jer zamislite koliko je puno trebalo vremena da se postigne ovo gdje smo sada. Pa i ako nismo bili zadovoljni sa nekim našim aspektima ipak smo to podržavali, ne radeći ništa. I ne znajući da može drugačije, živjeli po određenim obrascima.

Kroz rad na sebi postepeno nam se mijenjaju uvjerenja, programi, shvaćanja i aktiviraju nam se resursi ili ih integriramo. Vrlo često mislimo da je neko određeno stanje ili situacija uzrok problema, a onda osvjestimo da je sasvim drugi input posljedica trenutnog života i tako odlazimo sve dalje i dublje u našu nutrinu i lančano povezujemo razne uzroke zbog kojih su nastali problemi. Mičemo stara, beskorisna uvjerenja, razgrađujemo programe koji nam više ne služe i instaliramo korisne resurse (potencijale) zbog kojih postajemo bolji i gledamo svijet drugačijim očima. U početku rada na sebi tu se dešava puno toga, od osvještavanja do ljutnje, do zadovoljstva i radosti. Mora biti svega toga, to je proces koji podrazumijeva dizanje na površinu razna podsvjesna stanja. Nešto beskorisno što nam više ne služi razgrađujemo i nekim novim spoznajama to nadomjestimo i tako se osnažimo.

I zato kada osjećamo da se nije ništa desilo, nikakva promjena, normalno je da padnemo i da se obeshrabrimo, ali se tada treba prisjetiti zbog čega smo krenuli na put osobnog razvoja, što je to što nas je žuljalo i tjeralo da se pokrenemo. Možda je razlog nezadovoljstvo na poslu, u odnosima, okolini, možda nismo zadovoljni sa samim sobom i želimo si život organizirati drugačije, a ne znamo kako. Pokušajmo se prisjetiti što je to što tinja unutar nas i dozvolimo si čuti što nam govori glas koji nas navigira u životu. Osvjestimo tko smo mi u svojoj nutrini. Tko smo tamo gdje nastaju sva naša stanja, sve naše faze života, tamo gdje se događaju izmjene na bolje i rast. Osvjestimo što nam poručuju situacije u kojima se nalazimo. Koje su to lekcije koje dobivamo kroz neke izazovne situacije i čemu nam služe.

Rad na sebi nije instant projekt, to je proces i treba tu biti padova i uspona, sve dok ne osjetimo da nam je ugodno tu gdje smo stigli. Ali život kao život uvijek nam sprema nešto izazovno, samo što on nema pojma da smo mi svakim iskustvom jači, da smo brži svakom pobjedom nad nečim teškim, svakim novim resursom i naučenim znanjem spremniji i spretniji.

A o radosti da i ne govorim. Mir i radost, kao i prihvaćanje promjena, te zahvalnost su ogroman motiv zbog kojeg se može izdržati svaki pad i ponovno ustajanje na putu koji se zove život.

Još jednom bi voljela ponoviti i voljela bih da shvatite da je dobrodošla "borba" unutar nas kada se posvetimo sebi. Taj neki čudni miks otpuštanja starog usljed insertiranja novog je ponekad bolan i obeshrabrujući jer neda podsvjest, navikla je. A navike je tako teško promijeniti, zar ne? Ili?

Ovaj tekst sam vam napisala jer sam bila inspirirana jednom divnom prijateljicom koja nije svjesna koliko je već postigla u svome životu, koji je bio vrlo izazovan od najranijeg djetinstva. Ona nije svjesna da je sposobna, odvažna, samostalna, poduzetna, dobra, hrabra, da je puna razumjevanja i ljubavi. A znate zašto nije svjesna? Samo još nije prošlo dovoljno vremena. Za sve je potrebno proći neko vrijeme. I zato, ne odustajte nikada od sebe, od najvažnije osobe u svome životu. Jer vrijedi truda.

A Fotelja? Tu je, čeka novu dušu koja je odlučila rasti.

Vaša Jasmina